Demokratske inicijative 1/1/1/1 su pokret koji okuplja političke aktiviste, stranke/ nezavisne kandidate i simpatizere u političkoj borbi za vladavinu hrvatskog naroda čiji članovi imaju samo Jedno Državljanstvo, Jednu Domovnicu i Jedinu Domovinu.
           Potreba za oznakon 1/1/1/1, nametnula se zbog:
- imperativa jasnog distanciranja od drugih organizacija i inicijativa koje u svom nazivu imaju riječ 'demokracija' ili 'građanin' te tako insinuiraju zastupanje jednakih i jednakosti - ali - jednovremeno - okupljaju i zastupaju probitke svih hrvatskih državljana bez razlike na to imaju ili oni jednu ili više domovina. Isto je nametnula i retorika vođa različitih političkih stranaka 'građanske' orjentacije (npr. HNS),
- potreba za prepoznatljivošću među biračima. Ova će potreba biti posebice izražena pojave li se stranke, npr. HNS 1/1/1/1, HSS 1/1/1/1 i sl. Jer oznaka 1/1/1/1, ne ostavlja ni tračka sumnje u nužnu povezanost, istovrsne političke ciljeve i namjere svih aktera u pokretu.

Obrazloženje

           Jednakost i Sloboda, temeljni su čovjekova morala i opći uvjet njegova dostojanstva i identiteta. One su sadržaj svakog poznatog pravila pravednosti.
           Jer, što drugo označava riječ "činiti", doli Slobodu!? A, što pak znači "ne činiti", ako ne ono ograničenje samovolji, koje dolazi od Jednakosti, tj. - jednake Slobode drugih!
           Pa, ako su nam jasne i Pravednost i Sloboda i Jednakost - je li onda Pravednost moguća tamo gdje već Ustav ovlašćuje jedne da drugima čine nepravdu!? A, tko nije Slobodan taj je ili nepravedan ili pokoren.
           Kad nam je 'demos' na vlasti sklepan od takvih stvorova (što nepravednih, što pokorenih) - kakvu to onda javnu vlast i državu očekujemo i možemo očekivati!?
           Jer, ljudi su - od pamtivjeka - stvarali i države i javnu vlast, samo s jednom osnovnom svrhom: kako bi - jedni druge - onemogućili i spriječili u činjenju nepravde!
           I, što bi trebali biti pravo i pravda, doli instrumenti javne vlasti zajednice Pravednih, Jednakih i Slobodnih!?

Pa, eto sad - komu li Jednakost i Sloboda 'ne mirišu' - nek Vam zucne štogod o pravednosti, pravu i pravdi!

           K tomu, djelo Imanuela Kanta (ali, ne samo tog velikana ljudske misli), kako god i ideje Francuske građanske revolucije, uzrok su našem dubokom vjerovanju kako - nitko normalan - ne bi mogao izjednačiti pojam državljanina i građanina.

           Unatoč tomu, suvremenim je pravnicima i političarima uspjela takva "alkemija". Pa kako se tu više i ne razlikuje tko je tko - potreba distanciranja od svih njih izdvojila je imenicu monopatrid, kao oznaku ideala kojemu težimo.

           Jer među državljanima postoji stara grupacija privilegiranih, koje prepoznajemo po tomu što su stekli neki oblik imuniteta na nacionalne zakone.
           Stečeno i zadržano pravo imuniteta ono je što ove državljane izdvaja i uzdiže iznad stupnja političkog sunarodnjaka. Ali, takvo pravo nemaju samo djealtnici specijaliziranih državnih službi i institucija, već i razni kriminalci i ubojice kada steknu status 'zaštićenog svjedoka'.

           Njima su se, posebno privilegiranim položajem, iza II. svjetskog rata priključili i tzv. polipatridi - iliti, dvojni državljani.
           Pod različitim izgovorima, od zaštite nekakvih socijalnih i gospodarskih prava, posebice ulaganja, - odnosno prava iseljenika na povratak u domovinu i sl. uveden je taj, organizaciji svjetskog društva potpuno nedemokratski i atipičan institut. Njega treba gledati kroz nedvojbene prednosti i privilegije polipatrida u gospodarskim interesima, zbog kojih monopatridi mogu postići zadovoljavajuće izjednačenje jedino ako polipatridima uskrate biračko pravo.

           Treća grupacija privilegiranih državljana obuhvaća počinitelje teških kaznenih djela. Posebice kaznenih djela kod kojih je svaka reparacija nemoguća ili neprimjerena, kao što je slučaj ubojica s umišljajem, pedofila, bandita, terorista i sl.
           Kod ove je grupe najizraženiji problem u tomu što Zločinac svojim aktom iskazuje ili otvoreno neprijateljstvo prema zajednici ili krajnju nesposobnost za poseban dio prava i reguliranih društvenih odnosa. Taj poseban dio miru sukladnih odnosa čine temeljni zakoni, koji su inače nužni i neizbježivi da bi se zajednica uopće mogla formirati. Zato nema dvojbe, kako nesposobnost za pridržavanje takvih zakona, ima značenje nesposobnosti za jedini ljudski načih rješavanja sukoba interesa, tj - politiku i političko djelovanje.
           U tomu je bit apsurda zadržanog biračkog prava za počinitelje teških krivičnih djela.

           U svemu tomu, razlikovanje pojma i statusa državljanina od statusa građanina - trebalo je biti još manje problematično i upitno.
           No, namjesto da ono poprimi još veću jasnoću, dogodio se paradoks. Naime, danas je gotovo nemoguće razlikovati kad i u kojem smislu političari i dužnosnici rabe jedan ili drugi termin, dok - s druge strane - državni službenici i odvjetnici s germanskom preciznošću paze u koje će članke i/ili stavke Ustava ili zakona staviti imenicu državljanin, a u koje - građanin.
           I, Tako, npr. - od 1990. god. nismo zabilježili nijedan slučaj čestitke ili obraćanja javnosti nekog državnog dužnosnika, političara ili predstavnika političke stranke - u kojemu se (npr. čestitalo) hrvatskim državljanima ili državljankama, već - građanima i građankama. Iako upravo njih, tj. političare biraju i o njihovoj karijeri odlučuju isključivo hrvatski državljani i državljanke.

           To su osnovni okviri u kojima smo krenuli s demokratskim i građanskim inicijativama. To su, ujedno, i okviri u kojima ostajemo otvoreni za povezivanje s drugim istovrsnim inicijativama.